Negde između

Negde između

Negde između je moj roman o dvadesetsedmogodišnjem Beograđaninu u potrazi za smislom života i izbavljenjem od zavisnosti.

Čovek po svojoj prirodi teži da izbegne neprijatnosti a uveća sreću i tako onda balansira uvek negde između.

Zbog potrebe da izbegnemo neprijatnost smo inertni, sve dok nas to stanje ne zaboli. Skloni smo lažima da bismo izbegli kritiku. Izbegavamo da donesemo odluke i preuzmemo odgovornost. Samoubeđeno smo glupi da ne bismo morali da reagujemo na stanje oko sebe koje nam se ne sviđa, jer je lakše kriviti druge ljude i okolnosti, nego preuzeti inicijativu.

U mahnitoj potrazi za srećom mi u stvari ne težimo miru i blagostanju, kao trajnom unutrašnjem stanju, nego tražimo zabavu. Samo da nas pukne dopamin. Takvo zadovoljstvo traje dok postoji spoljni podsticaj. I onda lutamo od doze do doze. A što više uzimamo, više nam treba. Mnogo više nego što je na švedskom stolu zadovoljstva postavljeno.

Zato smo prinuđeni da veći deo života apstiniramo. U periodima apstinencije neki otkriju da mogu i bez toga, pa krenu da istražuju unutrašnju radost kao trajno stanje, a drugi ili upadnu u depru ili snagom volje odlože izazvanu neprijatnost i kreću da stvaraju uslove za novu dopaminsku dozu.

Kojoj grupi ti pripadaš?

O romanu “Negde između”

Uroš, glavni protagonista mog romana, je zavisnik kome se smučio takav život. Ophrvan je anksioznošću, nezadovoljstvom, grižom savesti. Ili da se ubije, ili… da uđe u san koji će ga izlečiti. Somnioterapija mu zvuči kao dobro rešenje. Snovi su moćni i on voli da sanja.

I tako se Uroš, dvadesetsedmogodišnji Beograđanin, upustio u terapiju snovima. Čitalac kroz osamaest poglavlja romana “Negde između”, koja predstavljaju zaokružene celine unutar tog njegovog sanjanja, upoznaje ovu dragu i izgubljenu dušu u potrazi za domom.

Kao i svaki san, i ovaj je ispunjen simbolima koje čitalac otkriva i na taj način povezuje ne samo Uroševu priču, nego i svoju ličnu.

Uroševi problemi su univerzalni, takoreći arhetipski. Zavisnost od alkohola i narkotika se ne razlikuje od bilo koje druge dopaminske zavisnosti. Glad za povišenim zadovoljstvom je neutaživa. Ta ala u nama je nezasita i uvek traži još i još i još i još.

Muzika u romanu

Jedan prijatelj mi je rekao da je ovo rokenrol roman. Da li takav žanr postoji? Pa očigledno da je rođen. Rok muzika je prirodno upletena u roman Negde između. Čuju se Massive Attack, Billy Idol, Metallica, EKV, Azra, Nick Cave, Soundgarden…

Evo, okupio sam sve pesme koje sam koristio u knjizi na ovoj plej-listi:

Sinhroniciteti u vezi sa romanom

Nastanak ovog romana pratili su neverovatni sinroniciteti, među kojima je svakako i sam susret sa izdavačem koji se desio ovom zgodom:

Godinu dana pre tog petka trinaestog

U jesen 2022. godine našao sam se na obali Artopije. Toliko sam bio nadahnut da sam na svakom koraku nalazio inspiraciju.

Kratke priče

Krenuo sam da pišem kratke priče. Prvo su bile baš, baš kratke. Gotovo crtice, ali prave priče, a potom, pošto sam skriboman, postajale su sve duže. Početkom decembra sam zaglavio sa jednom koja se prilično otegla i jedva sam čekao da je završim i da pređem na poeziju, jer inspiracija je dolazila a ja nisam sklon tome da radim na dva kreativna fronta istovremeno iz ubeđenja da ne želim da jedno delo utiče na drugo.

Pesme

Dakle, kad sam zgotovio tu priču, počeo sam da pišem pesme. I to sam rešio da ne prođe nijedan dan a da ne napišem novu. Da bih sebe naterao da se držim tog plana, krenuo sam da ih objavljujem na Fejsu. Naravno, nije svaki dan bila baš tako uspešna da bih ju je predstavljao javnosti i onda sam krenuo da kopam po starim pesmama, malo ih doterujem i kačim. Trajalo je to mesec dana, do 13. januara 2023. godine, dakle tačno 10 meseci pre nego što ću se sresti sa izdavačem.

Roman

Prestao sam sa pesmama i zato što sam se iscrpeo, ali i zato što me je neka unutrašnja sila naterala da se vratim romanu koji sam pisao tokom one koronske godine kad sam imao višak vremena (i manjak para). Pošto nisam bio zadovoljan kako je ispao, niti sam mogao da branim sve ideje koje sam u njega utkao, zabio sam ga u fioku, tj. zaboravio na drajvu. Ali eto, baš tog 13. januara 2023. godine, koji je, da sinhronicitet učini očiglednijim, takođe bio petak (kao i 13. oktobar – dan kad sam upoznao izdavača), ponovo sam ga otvorio.

Krenuo sam prvo da izbacujem viškove. Izbrisao sam trećinu. Potom sam krenuo eksperimentalno da menjam lica u naraciji. Tako sam došao na ideju kojom sam zaokružio priču. Čak sam promenio i naziv iz “Mezanin” u “Negde između”. A onda sam koristeći stari tekst kao putokaz, počeo da pišem sve ispočetka. U aprilu sam završio prvi deo.

Da, roman je podeljen u dva dela. Neću da spojlujem. Ko želi, može da ga pročita.

Želiš da naručiš roman? Piši mi.

Stvaralačka kriza

Nisam mogao da nastavim. Zapao sam u neku i emotivnu i stvaralačku krizu. Baš mi nije bilo dobro. Srećom, radim posao koji volim a takođe je kreativan, tako da sam se čupao kroz rad.

Dođe leto, odmor, ponovno punjenje baterija na ćelijskom nivou. Kad sam se vratio, zove me prijatelj sa kojim sam imao dva benda i koji mi je poslužio kao uzor za jednog od likova u romanu, a s kojim se nisam čuo od ko zna kad. I to sad vidim kao sinhronicitet. Pita me da li bih da napravimo zajedničku svirku. Ja nisam uzeo gitaru u ruke bar godinu dana, ako ne i jače. Kako sam čuo predlog, tako su mi zalepršali leptirići u stomaku. Odmah sam pristao, pa onda tek čuo šta ima u planu.

Elem, želeo je da predstavi nov album, ali nema celovečernji repertoar, pa da ja sviram svoje autorske, on svoje i tako. Na prvu loptu mi je bilo nespojivo, jer je njegov album bio tematski vezan za naše ratove iz devedesetih, a moje pesme su šalala ljubavne. A onda mi je palo na pamet da uradimo konceptualnu muzičku dramu, po uzoru na film Pink Floyd – The Wall.

Protagonista njegovih pesama je Nebojša. Napravili smo koncept po kome su moje pesme Nebojšina srednja škola i život pre odlaska u rat, a da su ga regrutovali odmah nakon toga i onda kreće drugi deo. Između pesama smo sastavili naracije koje su vodile priču.

Susret sa izdavačem

Premijerno smo je izveli u klubu Beti Ford, tada 13. oktobra 2023. U publici je bilo tridesetak ljudi, što je za Beti prva liga. Dobili smo ovacije. Svi su bili oduševljeni. Bilo je emotivno. Ja sam sijao. Evo komada atmosfere:

Ja sam onaj gore sa gitarom i ovaj dole levo.

Ono što se na slici ne vidi to je kako izgleda prostor. Beti Ford je klub-knjižara. Atmosfera je umetnička, a na policama uz zidove poređane su knjige.

Poželeo sam da je i moja tu negde između njih. Ona neobjavljena, u aprilu ponovo ostavljena, kao dve godine pre toga, želela je da skoči na jednu od tih polica.

Petar, vlasnik kluba sa kojim sam dogovorio svirku, prišao mi je i rekao mi da je bilo do jaja. Zahvalio sam se i pitao ga da li s nekim mogu da razgovaram o izdavanju moje knjige. Upoznao me je sa Gagom. Rekla je da joj pošaljem mejlom rukopis. Poslao sam joj prvi deo i rekao da ću nastaviti s pisanjem ako joj se dopadne.

Kasnije saznajem za još jedan sinhronicitet. Petar i Gaga su se neposredno pre toga dogovarali o pokretanju svoje izdavačke kuće. Pre nego što su je i registrovali i pre nego što su krenuli da traže autore, jedan pisac u nastajanju im se već obratio da mu objave roman – ja. I to je bio za njih znak da treba da se upuste u to.

Na odgovor sam čekao dve nedelje. Bio je pozitivan. Piši, objavljujemo.

Rad sa urednikom

Gaga, odnosno sad već rođeno Neos izdavaštvo, dodelilo mi je urednika sa kojim ću prolaziti kroz tekst. I to je sinhronicitet, jer to je nešto za čim sam tako dugo ne samo žudeo, nego sam ga i prizivao u svojim dnevničkim zapisima. I to kakvog sam urednika dobio! Toliko dobrog kao da sam ga izmislio. Kao da je iskočio iz mojih svezaka. Dubljeg čitaoca nisam u životu sreo. On je kroz moje napisane reči prodirao do mojih misli koje su prethodile tim rečima.

Pored toga, tako je bio pedantan, tako obraćao pažnju na stil, ukazivao na logičke greške, ponavljane reči, nerazumljive fraze. A o brzini odgovora tek da ne pričam. Postao mi je najbolji drug i duh iz lampe. Kad god mi je trebao, bio je dostupan. Dobro, nisam ni ja bio beskrupulozan, ali zaista… kakvo iskustvo!

Prolazili smo tako zajedno kroz tekst koji sam poslao, ali trebalo je naći inspiraciju i za tekst koji tek treba da dođe. Bio sam negde između, u raskoraku, nikako da krene.

Nalet inspiracije iz sinhroniciteta

I dođe inspiracija, na vreme i sinhronicitetno, baš 8. novembra, na dan kada mi je rođena mama.

Na jednom seminaru, na Kopaoniku, upoznao sam devojku sa kojom sam imao neobične duhovne razgovore. Oni su me nadahnuli da promislim kako da pristupim tom drugom delu knjige. I ne samo to. Napunili su me energijom potrebnom da iznesem ideje koje čine rasplet romana.

U naletu inspiracije, odmah nakon večere, seo sam za sto u hotelskoj sobi i nisam prestajao da pišem dok nisam završio prelazno poglavlje iz prvog u drugi deo romana. U realnom vremenu trajalo je oko šest sati. Ujutru sam ga dao na čitanje dvema osobama, njoj i još jednoj, i feedback je bio odličan.

I tako je krenulo pisanje drugog dela. Trajalo je od 8. novembra do 31. decembra. Bio sam zacrtao da u toj godini završim. I uspeo. I u tome mi je Milan, moj urednik, pomogao da ne brišem ono što mi nije bilo nešto i da izbacim neke tripove koje sam smatrao neophodnim. Bez njega teško da bih mogao da izađem sa sobom na kraj. Svakom piscu je neophodan dobar urednik. To mu je korisnije od psihoterapije.

Završavam, samo još ovo da podelim. Bio je to sinhronicitet nad sinhronicitetima.

Mega sinhronicitet

U knjizi postoje neke grafike, kao pečati koji simbolično predstavljaju poglavlje koje sledi. Ja sam ih pravio. Nisam baš crtao, nego sam skidao s neta neke simbole, pretvarao u vektore i kombinovao ih, poput pečvorka, dok nisam dobio to što sam zamislio.

Imao sam ideju da prvi i poslednji pečat simbolično prikazuju fetus. Satima sam veče pre nego što se dogodio taj sinronicitet gledao različite fetuse dok nisam smislio koji bih mogao da iskoristim.

Upravo o tome četujem sa Milanom, mojim urednikom, dok se vraćam s posla. Prelazim ulicu kod onog semafora ispred Narodnog pozorišta. U ušima su mi slušalice. Gruvaju Mejdeni. Pojačano do daske, kako je i red da se slušaju.

Otkucao sam poruku. Podižem pogled. Naježio sam se.

Na Trgu Republike, oko mene su paravani na kojima su odštampane slike fetusa. Ne verujem šta vidim. Tragam za objašnjenjem. Piše da je to aktivistička inicijativa o zabrani abortusa.

Krećem da pišem Milanu o sinhronicitetu koji sam doživeo, kad baš tog trenutka Dikinson peva: “To kill the unborn in the womb”.

I tu nisam više izdržao da mu pišem. Morao sam da ga pozovem.

O romanu rekli su

Kada sam rešio da pišem roman, nisam ga pisao za sebe. Svakako da sam uživao tokom stvaralačkog procesa. Takođe sam i sazrevao tokom njega. Značio mi je. Ali ipak, pisao sam ga da ga drugi čitaju. Zato mi je svaka kritika bila više nego značajna. Evo izdvajam neke koje su me baš dirnule.

Milan – moj urednik

Stil u romanu je veoma poseban – naracija u prvom delu je u drugom licu, u sledećem je u prvom, dok je završni u trećem. Sve je protkano kratkim i efektnim dijalozima i mislima. Pride, nailazićemo i na poeziju, muziku, čak i simbolične crteže. Sve vagone je pisac upregao u kompoziciju koja ulazi u okno da bi istražila pitanja identiteta, ljubavi i smisla života. Osim toga, roman se naslanja na savremenu psihološku literaturu i nudi smernice za uspostavljanje kontrole nad sobom i razvoj motivacije za sreću.

Za kraj, pozabavio bih se pitanjem kome se autor obraća, i s kojom namerom, a to bih ilustrovao rečima Uroša:

„U skladu s tim, došao sam na ideju da ako svojom pesmom ikad dirnem dušu makar i jedne jedine osobe na planeti, ili nekoga učinim barem malo manje usamljenim, i ta pesma i ja smo ispunili svoju svrhu.”

Rodoljub

Pročitao naravno, i onda se sjetio Božanstvene komedije i putovanja, iskušenja od palog andjela do arhangela, od tame ka svetlosti, kao Uroševi somnabulni koraci. Sve je ukazivalo na ljubav kao konačnost i budnost kao konstatan metafizički osjećaj. Ne znam zašto ali dugo nisam pročitao beogradskiji roman, ja sam negde u medjuvremenu izgubio interesovanje za ovaj grad, ovaj roman me je čini mi se ponovo vratio k njemu.

Romana

Pročitala!!! Vi ste lud, šta sve ima u kodratovoj i maaetovoj glavi! A vrlo su umešni! bravo za svu trojicu. Šestoricu. Koliko vas već ima!

Fascinirana sam koliko su jednostavne a slojevite sve ilustracije. Sa smislom i merom. I korica, to sam ti već rekla, dok mi ništa još nije ni bilo jasno

Ela

Toliko me nervira, ali me vuče da ga čitam. Ne mogu da ga ostavim.

Nikola

De si pisac! Stavio si me u loop. Kako sam stigao do kraja tako sam opet počeo.

Goran

Najbolje ga mogu opisati kao jedan rokenrol roman.

Kako do knjige?

Knjigu “Negde između” možeš kupiti u klub-knjižari Beti Ford, koja se nalazi u Zetskoj, odmah kod one česme na vrhu Skadarlije. Baci pogled na njihov Fejs, pa ubodi tom prilikom neko gotivno dešavanje. Mada je svako veče odlična muzika, ako si u rok fazonu. Pa onda stalno aktivne izložbe, pa nekim danima berza ploča, drugima performansi, promocije knjiga, svirke.

A tamo ćeš upoznati i Petra i Gagu iz Neos izdavaštva i sa njima se dogovoriti o objavljivanju svoje knjige pesama, priča ili romana. Raspitaj se i za Milana urednika.

Pored toga, možeš knjigu i poručiti poštom. U tom slučaju mi piši direktno.

Cena knjige je soma dindži. Prihod od prodaje ide u pisanje i objavljivanje naredne, tako da kupovinom podržavaš autora, Neos izdavaštvo, razvoj kulture, a lični benefit ćeš naći između korica.

Subscribe!

Ako želiš da dobijaš nove tekstove sa ovog bloga, ostavi mejl.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *